DEČAK: „U KLUBU ORLANDO SPAVALI SMO ODMAH IZA POZORNICE“

Popularna hrvatska grupa Vatra nastupit će u Lazaretima 16. svibnja. Nedavno su izdali i novi singl Ježurka. Tim povodom frontmen Ivan Dečak gostovao je na UNIDU radiju, u emisiji Studnetska. 

Vatra žari i pali gotovo 26 godina. Jeste li osvijestili tu dugu karijeru ili ste još uvijek mladi roker iz Virovitice?

„Kažu ljudi da u dobrom društvu vrijeme leti. Mi u bendu nismo samo prijatelji nego smo se u međuvremenu i pokumili. Jednostavno nam je dobro. Veselimo se svakom novom ulasku u naš kombi, svakom penjanju na pozornicu u nekom gradu i u nekoj drugoj državi, još uvijek s istim žarom. Proletjelo je stvarno jako brzo. 26 godina smo skupa i završavamo 11. album. Imamo još toliko toga za reći, tako da ne razmišljamo da je prošlo puno vremena, nego što sve još moramo naučiti, koliko pjesama nas još čeka iza ugla. Ne volimo se svrstavati u nikakve ladice i zato volimo reći da smo nesvrstani. Možemo komunicirati s rockom, popom, discom, elektronikom… Imali smo i sevdah, duet s Božom Vrećom. Sve to skupa mi u našem vatrenom kazanu krčkamo i izbacujemo. Naravno da je sve već odavno napisano i da sve postoji, ali ovo je nekakvo viđenje glazbe kroz glave nas petorice u bendu.“

Pojavljuju se novi bendovi, scena se promijenila otkad ste vi krenuli. Što mislite o današnjoj glazbenoj sceni?

„Mislim stvarno sve najbolje. Toliko je žanrova i sve je to usko vezano uz pojavu interneta. Možeš se obraćati čitavom svijetu i čitav svijet se obraća nama jako brzo. Jedini je problem da je sve dostupno preko interneta pa tako i glazba. Problem je u tom oceanu svega pronaći nešto za sebe. Meni je ipak drago da smo stasali u vremenu kad se išlo od koncerta do koncerta, kad su postojali demo festivali i radio, koji još uvijek smatram najbitnijim medijem za promicanje glazbe. Televizija je tada vrtila jako puno spotova i bilo je puno emisija u kojima su mladi izvođači mogli nastupati, a danas toga uopće nema. Na svu sreću, danas su se mladi domislili i obraćaju se svojoj publici putem interneta pa onda mainstream publika ne čuje za neke izvođače koji pune prostore poput Tvornice ili veće u Zagrebu. Scena je fenomenalna, šarolika. Kad smo mi 1999. objavili prvi album onda su u modi bili cro-dance i tamburaši. Cro-dance je onda nestao pa su se pojavile klape koje odjednom više to nisu, nego imaju bubnjare pored sebe pa je i to prošlo. Pojavile su se cajke pa trap, to se sve događa putem. Dolazi jako veliki hype i jako brzo prolazi. Glazba koju mi radimo je mainstream i ne bježimo od toga. Ona je tu da traje.“

Kako sad gledate na situaciju u kojoj je prva verzija albuma Anđeo s greškom jednostavno nestala?

„To je bio težak period za nas. Naš način rada je bio da uvijek odselimo negdje gdje nikog nema. Tako smo za drugi album otišli na otok Krk, u siječnju, kad na Krku nema nikog živog. I oni koji žive na Krku u siječnju odu na skijanje. Bili smo sami nas pet i producent. Mjesec i pol dana smo tamo snimali album. Dan prije odlaska na mix u Ljubljanu, producent je nešto krivo stisnuo i izbrisao kompletan materijal, a naravno da nije radio backup svo to vrijeme. Drugi album smo snimili, izbrisali i izbjegli tzv. prokletstvo drugog albuma. Mi smo ga izbrisali odmah i preskočili.“

Glavno da ste imali stav da se trebate vratiti.

„Nema druge! Mi smo tada još uvijek bili klinci. Prvi album smo snimali s nepunih 18 godina. Nama je to bio jedini izlaz iz malog grada Virovitice, koji ne nudi baš puno. Jedini izlaz nam je bilo stvaranje glazbe i bijeg kroz glazbu. Na kraju krajeva, preselili smo u Zagreb gdje živim sa svojom obitelji. Tu sam, upravo, 26. godinu.“

Kad govorimo o Vatri, jednostavno ne smijemo izostaviti 2014. kada ste rasplesali cijelu Hrvatsku. Što Vas je inspiriralo da napišete Tango?

„Ja volim reći da se Tango sam napisao i odabrao upravo mene da izađe na vidjelo. Završio sam klavir i nisam ga nikad više otvorio, nakon osnovne glazbene škole. Oko 20 godina kasnije došlo mi je u glavu da napišem barem jednu pjesmu na klaviru i da se odužim toj školi i roditeljima koji su imali živaca samnom proći tih šest godina. Uzeo sam sintisajzer kojemu više od pola tipki nije radilo. Birao sam samo tipke koje rade i tako je nastala ta melodija. Vukla me na ples i onda sam razmišljao gdje bih sve plesao s osobom do koje mi je stalo. Naravno da su to morala biti neka ne-normalna mjesta kao što su krov četrnaestice, Hednrixov most i petlje u Zagrebu. Uvijek naglašavam, to je samo moja imaginacija i ne pozivam nikoga da pleše na ovakvim mjestima. Ja ne bih prvi jer sam Slavonac, a imam i veliku fobiju od visine. Tango je naša prva pjesma bez gitare, sve je snimljeno na klavirima. Nismo mogli znati da će polučiti tako veliki uspjeh. Dvije godine za redom bio je najvrćenija pjesma u eteru, uzevši u obzir i domaće i strane singlove. Neizmjerno smo zahvali Tangu što je odabrao nas kao svoje domaćine.“

Jeste li uspjeli dokučiti što je toliko zarazno u toj pjesmi?

„Ne! To je ono najgore. Autor je uvijek u potrazi za the pjesmom. Mi cijeli svoj život i glazbeni vijek pokušavamo napisati takvu pjesmu, ali se ona uglavnom nikad ne dogodi. Ja i dan danas pokušavam napisati the pjesmu. Tango je bio samo jedna od pjesama koja je širila krug publike oko nas. Prvo je došla Bilo je dobro dok je trajalo, s početka karijere. Ljudi su znali pjesmu, ali nisu znali nas. Nakon toga se dogodila pjesma Gorim koja nam je otvorila sve klubove gdje smo svirali, potom Tremolo duet s Damirom Urbanom koji je isto super prošao. Nakon Tanga je bilo još pjesama koje su dobro prošle. Svaki dan pokušavam nešto novo napisati, ali naravno, da bih jednu pjesmu napisao barem deset ih moram baciti.“

Što Vas, inače, inspirira za pisanje?

„Živim u zagrebačkom kvartu Trešnjevci koja je preizgrađena. Pogledam kroz prozor i pogled mi se vraća odmah nakon dva metra. Tako da ja samo otvorim prozor i inspiracija je svugdje oko mene. Čujem ljude u susjednoj zgradi kako razgovaraju, čujem ljude na placu kako se dovikuju. Inspiracija je svugdje i samo je treba znati prepoznati. Nisam jedan od likova koji čekaju da im inspiracija dođe nego ju provociram. Sjednem u mali kućni studio i iz ničega pokušavam napraviti nešto. Nekad pišem pjesmu na klaviru, nekad na bass gitari, nekad na bubnjevima. Uvijek sam sebe izazivam, primjerice nemaš pojma o bubnju, napiši pjesmu na bubnju. Onda ja stvarno sjednem za bubanj i napišem pjesme poput Ježurke.“

Trebalo bi izdvojiti nešto od dueta, kako je bilo pjevati u studiju s Massimom Savićem?

„To je svojevrsno ostvarenje dječačkih snova. Ja sam bio još klinac dok je Massimo imao ozbiljnu karijeru na prostoru bivše Jugoslavije. To je bila velika respektabilna zemlja u kojoj je on bio zvijezda. Massimo je bio jedan od likova koji je stalno osluškivao što se novo događa na sceni i bio je jako dobro upoznat. Takav je bio sve do kraja života. U zadnje četiri godine postali smo pravi prijatelji. Padala je kiša, a ja sam hodao po Zagrebu bez kišobrana. On je stao s autom i rekao mi da uđem. Nisam mogao vjerovati da Massimo Savić zna kako se zovem. Dok me vozio doma, rekao je da je slušao prvi album Vatre i da mu se svidjelo. Imali smo slične svjetonazore u glazbi.

Poslije toga smo još nekoliko puta zajedno nastupali. Bili smo zajedno u showu The Voice. Dogodila se pjesma Nama se nikud ne žuri. Ja sam pisao tekst o veličanju života i trebala mi je još jedna osoba koja o životu zna puno više od mene. Sjetio sam se Massima i on je prihvatio. Nikad neću zaboraviti trenutak kad je ušao u studio. Ja sam svoje dionice već bio otpjevao, onda je došao on i na dva različita načina otpjevao pjesmu. Kad sam ga čuo, izbrisali smo moj dio i snimao sam ponovo. Toliko me povukao interpretacijom i lakoćom. Njemu si stvarno mogao vjerovati. Kad je pjevao pjesme koje nisu njegove, izgovarao ih je kao da jesu.“

Nastupili ste na Dori 2024. s pjesmom Slatke suze gorka ljubav, a Vi ste i ove godine bili. Pratili ste Marina Jurića – Čivru, napisali ste mu pjesmu. Što mislite o Eurosongu?

„Ja zapravo ne razmišljam o Eurosongu. Mi smo išli na Doru prošle godine kao Vatra jer smo slavili 25 godina i imali smo najveći koncert u karijeri na stadionu Šalata. Trebala nam je dodatna reklama, a to smo postigli prijavom na Doru. Ono što je još bitnije, pjesma se primila i pokazalo se da je bila druga najvrćenija pjesma godine, uz pobjedničku. Cilj je postignut, Šalata je bila puna. Sve se dogodilo onako kako smo priželjkivali.

Nakon toga sam imao pjesmu koja mi se učinila da je za Marina. Njega dugo nije bilo na sceni. Govorimo o dečku koji je bio moj kandidat u prvoj sezoni The Voicea. Imao sam želju da ga ljudi ponovno primijete i opet mi se učinilo da je to najbolje napraviti putem Dore. Otprilike mjesec dana uoči natjecanja izvođači dobiju puno medijskog prostora. Pjesma je opet lijepo zaživjela, zove se Gorjelo je i Marin ju je baš super otpjevao. Odmah smo znali da ta pjesma neće proći dalje od Dore, ali smo je htjeli gurnuti u taj izlog i zadovoljni smo kako je ispalo.“

Još jedna jako zanimljiva stvar za Vatru su vaše probe na daljinu. Kako to funkcionira?

„Funkcionira fenomenalno, jer članovi žive u različitim gradovima. Nas trojica smo u Zagrebu, bubnjar je u Virovitici, a basist živi u Osijeku. Naša zajednička prostorija, koju zovemo jazbina, je u Virovitici. To je prekrasan prostor za probe gdje se može i živjeti. Svaki put kad dođemo kući u Viroviticu mi smo tamo 24 sata dnevno. Stalno sviramo, imamo i mali studio. S nama su odmah naš producent i tonac, tako da se svaka proba snima. Probe smo snimili višekanalno i svatko može vježbati od kuće. Samo posložimo redoslijed i sviramo. Ne možemo se naći svaki tjedan jer imamo obaveze i obitelji. Nalazimo se kad snimamo nove materijale ili kad krećemo na neku malu turneju. Ako ne sviramo dva mjeseca, nađemo se uoči nastupa i to su maratonske probe. Kad krenu koncerti mi smo usvirani. Svaki koncert vrijedi kao 10 proba, a mi ih godišnje odsviramo više od 40“.

Svirate jako puno, svako malo izlaze novi datumi. Je li izazovnije pripremiti akustični ili električni koncert?

„Akustik je bio baš pravi rudarski posao. Došli smo, 2016., na dogovor u Lisinski i oni su jako željeli da sviramo kod njih. Imao sam samo jedan uvjet, da u tom hramu glazbe sviramo akustik koncert Vatre. Oni su to s oduševljenjem prihvatili. Krenuli smo mijanjati aranžmane pjesmama i te su probe trajale više od dva mjeseca. Sada smo to manje-više posložili i čim snimimo novi singl, odmah napravimo i akustičnu verziju. Nekad se zna dogoditi da jedan dan sviramo akustik, a dan nakon odmah elektrik.“

Gledajući samo velike koncerte, svirali ste, osim Lisinskog, još Dom sportova i Šalatu. Gdje biste još htjeli nastupati s Vatrom a da niste bili?

„Dobro je to pitanje. U našoj zemlji ima jako puno lijepih prostora za koncerte nevezano koliko su veliki. Ima nekih starih palača u Slavoniji koje su novo-obnovljene i prekrasne za svirati. Ima, naravno i na moru predivnih kaštela. Neki su veliki neki su mali. Dakle, ima divnih prostora i teško mi se odrediti samo za jedan. Puno je prostora koje moramo svirati, ali kako pjesma kaže Nama se nikud ne žuri.“

Kad se već govori o koncertima, pravi je trenutak za najavu. Stižete u Lazarete 16. svibnja. Što nam možete reći o tom koncertu? Hoće li biti akustik ili elektrik?

„Bit će elektrik, svojevrsni best of koncert. Budući da prošle godine kad smo slavili 25. rođendan nismo stigli do Dubrovnika, ovim koncertom u Lazaretima ispravljamo tu nepravdu. Zadnji nastup u Dubrovniku bio je doček 2022. Baš je bio lijep koncert. Nastupali smo zajedno s vašim sugrađanima, dečkima i curama iz grupe Silente. Baš je bila prekrasna noć, vrijeme nas je poslužilo i publika je bila fantastična. Jedva čekamo doći u Dubrovnik i zasvirati. Imamo jako puno prijatelja, a vjerujem da će biti i puno publike u Lazaretima.“

Imali ste vi i prije jako dobre nastupe u Dubrovniku: Klub mladih Orlando, park Orsula, ljetno kino Slavica i naravno Stradun. Možete li izdvojiti jednu lokaciju koja Vam je bila baš posebna ili su Vam sve ove jednako drage?

„Sad kad si ih nabrojao sve, odmah su mi došle slike. Sve su mi drage. U Orlando smo dolazili i prije Tanga. Cijela ekipa koja nas je dočekala su entuzijasti, divni ljudi. Mi dolazimo iz Slavonije, taj put traje čitav dan i onda te dočekaj takvi ljudi raširenih ruku, s hranom i pićem. Mi smo spavali odmah iza pozornice. To je isto bilo interesantno. Završiš i odmah u backstageu ti je spavaća soba. Odemo spavati, a disco još radi pa se vratimo natrag.  Svi koncerti su bili krasni i kažem opet jedva čekam doći.“

Možete li nam objektivno reći kakva je dubrovačka publika?

„Svaki put kad smo bili publika je bila unutra. Očekivao bih od Dubrovnika da će to biti malo uštogljeno, to su sve fini ljudi i fine djevojke. Nije, kad krene koncert odmah se  otkače i rasplešu se. Valjda budu željni malo ludila i odmora od obaveza.“

Ovo je samo dio intervjua. Cijeli razgovor s Dečakom može se poslušati na Mixcloud profilu UNIDU radija.

Vlaho Ban